Ski Resort
Divcibare Ski Resort
Divcibare Ski Resort
Početna stranaValjevske vestiPozitivaMladiKulturaSportBlogFoto danaNa kafici saOglasiAdresarKontakt
Pratite nas preko Facebook-a  Pratite nas na Twitteru  Rss
Divcibare Ski Resort
Divcibare Ski Resorr
DAN KAD SU SE SUOČILI NAJBOLJI!
utorak, 20 oktobar 2015 23:23

fotoPOBJEDNIK NATJECANJA MILENKO PAVLOVIĆ
U vremenu bivše države, izravna natjecanja borbenih pilota u tadašnjem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani (JRV i PVO) nisu bila česta. Nakon više od dva i pol desetljeća prekida, sve u sklopu tadašnjeg preustroja Jugoslavenske narodne armije (JNA), na našem vojnom aerodromu Zemunik kod Zadra, u jesen 1989. godine upriličeno je natjecanje službenog naziva „Takmičenje pilota RV i PVO u vatrenoj efikasnosti i izviđanju iz vazduha – Uspeh ’89.“.

Tih godina, JRV i PVO je raspolagao sa oko 360 borbenih aviona, raspoređenih u 19 borbenih i pet izviđačkih avijacijskih eskadrila, ne računajući helikoptere. Komanda RV i PVO željela je na jednom mjestu okupiti najuspješnije pilote svih avijacijskih eskadrila tadašnjega ratnog zrakoplovstva i dobiti jasniju sliku o njihovom praktičnom znanju i uvježbanosti. Ovaj vid JNA već se bio reorganizirao po početnom planu „Jedinstvo“, prema kojem su vojne oblasti skrojene tako da se ne podudaraju s granicama tadašnjih republika. Mnogi danas smatraju da se vrh JNA i ovim natjecanjem spremao za rat, koji je ubrzo doista i uslijedio. Na povjesničarima je da rasvijetle odgovore…

Ova „pilotska olimpijada“, kako se neslužbeno prozvalo ovo natjecanje u organizaciji Komande RV i PVO, održana je od 16. do 20. listopada/oktobra 1989. godine, a glavni domaćin bio je vojni aerodrom Zemunik, s poligonima Benkovac i Dugi otok. Izviđački avioni polijetali su s aerodroma Ortiješ kod Mostara.

Duh pilota lovaca

Uvijek usijana pista na Zemuniku tih je dana bila još vrelija. Iz svih krajeva Jugoslavije stizali su najbolji piloti u svojim mlažnjacima, a na stajankama aerodroma čekali su ih tehničari i oružari pristigli iz njihovih eskadrila.

Vrh svakog ratnog zrakoplovstva predstavljaju njegove borbene eskadrile s nadzvučnim mlažnjacima – lovcima i izviđačima. Letenje supersoničnim mlažnjakom smatra se najzahtjevnijim u svim ratnim zrakoplovstvima. U odnosu na pilote podzvučnih jurišnih i transportnih aviona, piloti lovci posebna su elita zračnih snaga. Nije ni čudo što ih od ostalih borbenih pilota izdvaja izuzetna samouvjerenost i posebno borben duh. Ova priča bavi se onim pilotima lovcima koji su se pokazali najboljima u međusobnom natjecateljskom srazu koje je organizirala tadašnja država. Događaji koji su uslijedili narednih godina pokazat će da su oni kasnije doista zauzeli posebno mjesto u stvaranju današnjih ratnih zrakoplovstava na ovim prostorima.

Trojka lovaca MiG-21bis u desnom stupnju pri preletu sa Željave na Zemunik radi natjecanja. Trojku je iz četvrtog aviona snimio Ivan Selak. Avion u sredini, evidencijskog broja 17129, podvarijante je MiG-21bis (SAU), a ostali su MiG-21bis-K (Lazur). Pod krilima nose saćaste lansere za rakete Munja, kojima će gađati na natjecanju
Trojka lovaca MiG-21bis u desnom stupnju pri preletu sa Željave na Zemunik radi natjecanja. Trojku je iz četvrtog aviona snimio Ivan Selak. Avion u sredini, evidencijskog broja 17129, podvarijante je MiG-21bis (SAU), a ostali su MiG-21bis-K (Lazur). Pod krilima nose saćaste lansere za rakete Munja, kojima će gađati na natjecanju

Tih osamdesetih godina prošloga stoljeća JRV i PVO je imao osam lovačkih eskadrila s ukupno 160 lovačkih aviona. Od toga je bilo 85 lovaca u varijanti MiG-21bis (L-17 i L-17K), a eskadrile su tada uglavnom imale po 16 aviona. Broj pilota lovaca u odnosu na broj aviona bio je oko 1,3:1, a stremilo se odnosu 1,6:1. Najmoćnija letačka postrojba u JRV i PVO bila je 127. lovačka avijacijska eskadrila s aerodroma Batajnica, jedina opremljena suvremenim sovjetskim lovcima MiG-29, u JNA označavanih lokalnom oznakom L-18. No te je godine eskadrila još uvijek bila zauzeta zadaćama potvrđivanja pune operativne spremnost, te se njeni piloti nisu našli na ovom natjecanju u gađanju zrakoplovnim topom, raketiranju i bombardiranju. Slovenski časopis „Naša obramba“ tada je prenio službeno objašnjenje da je eskadrila lovaca MiG-29 izostala, jer je te godine na vježbama i obuci već potrošila isuviše municije i naoružanja!? Jedan od najaktivnijih kroničara 127. eskadrile (pa i čitavog JRV i PVO), Svetozar Jokanović upozorava da ova eskadrila jeste tada bila potpuno operativna te da su se njeni piloti bili i uvježbavali za ovo natjecanje. No od njenoga sudjelovanja se iz nenavedenih razloga ipak odustalo.

Najbolji piloti lovci stoga su se birali među pilotima starijeg sovjetskog lovca-presretača MiG-21, čije su lovačke avijacijske eskadrile (lae) bile u sastavu lovačkih avijacijskih pukova (lap) na aerodromima Pula, Željava kod Bihaća, Slatina kod Prištine i Batajnica kod Beograda.

Iz Beograda su tako došla po dva najbolja pilota iz sastava 126. i 128. lovačke avijacijske eskadrile 204. lovačkog avijacijskog puka s avionima MiG-21bis. Na istom tipu su iz Bihaća doletjeli i piloti 124. i 125. lovačke avijacijske eskadrile 117. lovačkog avijacijskog puka. Iz Prištine su pristigli pripadnici 83. lovačkog avijacijskog puka, koji je za proteklu 1988. godinu nosio titulu „Najbolje jedinice“ u JRV i PVO. Piloti njegove 123. lovačke avijacijske eskadrile došli su s avionima MiG-21bis. Kolege iz sestrinske 130. lovačke avijacijske eskadrile, stigli su s nešto starijom varijantom MiG-21M (L-15), iako su u eskadrili imali i MiG-21bis. Iz Pule, gdje su se najbolji pitomci školovali za supersonike, pristigli su nastavnici letenja iz sastava 129. lovačke avijacijske eskadrile školskog 185. lovačko-bombarderskog avijacijskog puka na avionima MiG-21PFM (L-14).

MiG-21M evidencijskog broja 22813 iz Prištine, kojeg je reporter slovenske „Naše obrambe“ Boris Knific snimio na natjecanju kod Zadra, u trenutku gađanja raketama Munja. Knific je danas glavni i odgovorni urednik istog časopisa, koji danas nosi naziv „Revija Obramba“
MiG-21M evidencijskog broja 22813 iz Prištine, kojeg je reporter slovenske „Naše obrambe“ Boris Knific snimio na natjecanju kod Zadra, u trenutku gađanja raketama Munja. Knific je danas glavni i odgovorni urednik istog časopisa, koji danas nosi naziv „Revija Obramba“

Računajući i pilote izviđače iz sastava 352. izviđačke avijacijske eskadrile iz Bihaća, koji su letjeli na avionima MiG-21R (L-14i), u ovome se natjecanju, od ukupno 52 pilota sudionika, natjecalo 16 pilota nadzvučnih aviona MiG-21, različitih inačica. Evo i njihovih imena, po lovačkim eskadrilama: sa Batajnice Sead Oćuz i Milenko Pavlović iz sastava 126.lae te Lazar Kuzmanović i Nebojša Milićević iz 128.lae; sa Željave Nikolčo Kostov i Mile Vasiljević iz 124.lae te Darko Novković i Ivan Selak iz 125.lae; sa Slatine Nikola Bunčić i Vladimir Bekerević iz 123.lae te Ištvan Šereš i Marin Puh iz 130.lae; iz Pule Zdenko Radulj i Željko Jelenić iz 129.lae(š). Dvojica pilota izviđača iz 352.iae sa Željave bili su Bojan Seme i Srećko Jeremić.

Po nestandardno crveno obojenoj letačkoj kacigi ZŠ-3, među svima se izdvajao kapetan Ivan Selak, rođen u Bjelovaru, porijeklom Dalmatinac. Kao pilot lovca-presretača MiG-21bis, prve kategorije Stručne borbene osposobljenosti (SBO), tada je imao nepunih 30 godina života i ukupno 970 sati naleta u karijeri, od toga 810 sati na lovcu MiG-21. Pripadao je naraštaju od prvih deset mladih pilota koji su se već na Akademiji, kao pitomci na četvrtoj godini školovanja u Puli, obučavali za letenje nadzvučnim Migovima, nakon što su prošli najrigoroznije testove. Nakon Pule je raspoređen u 117. lovački avijacijski puk na Vojnom aerodromu Željava kod Bihaća i brzo se nametnuo kao vrlo uspješan na bojevim vježbama.

Migovi bez zračnih meta

„Na poligonu se ne mjeri umjetnički dojam, nego samo jesi li pogodio ili nisi, a borbeno djelovanje protiv ciljeva na tlu nismo baš često uvježbavali,“ sjeća se danas Selak. „Lovačka je avijacija u osnovnoj namjeni radila na zaštiti zračnog prostora, a tek u pomoćnoj gađanje topom, raketiranje i bombardiranje (GRB). To se radilo dva ili tri puta godišnje. U to vrijeme bi se svake godine održavala jedna do dvije obavezne vježbe, kada bi najbolji piloti iz puka išli negdje na gađanje, na neku taktičku zadaću koju bi radilo cijelo tadašnje zrakoplovstvo. Jedanput godišnje bi bilo obavezno gađanje u zraku. Raketirati zračne ciljeve je bilo moguće jedino na poligonu Dugi Otok, prema Italiji, a gađanje ciljeva u zraku topom radilo se kod Titograda (danas Podgorice)“.

„Za natjecanje u Zadru iz svakog puka su se određivali piloti kojima je, kako se to kaže – dobro išlo. Iz svake eskadrile su išla po dvojica najboljih pilota. Nismo tada baš znali kakav je tko na drugim aerodromima,“ veli Selak.

U to vrijeme Selak je svake godine imao 100 ili više sati naleta, a prosjek u lovačkoj avijaciji tada je bio 80 sati. Zbog manjih troškova, lovačko-bombarderska avijacija je letjela nešto više, a najviše su letjeli nastavnici letenja.

Fotografije iz toga vremena svjedoče da su po dolasku na natjecanje u Zadru lovci MiG-21 poredani na dijelu zemuničke stajanke uz karakteristični nasip, na kojoj danas baziraju protupožarni avioni Air Tractor. Vođa natjecanja bio je general major Djordjije Zvicer, a glavni sudac potpukovnik Blagoje Grahovac. Službeni video izvještaj JRV i PVO s ovog događaja, a koji se danas može naći na internetu, navodi da se u gađanju računao zbir ocjena gađanja meta na školskom i taktičkom poligonu, te da je uz bojevu učinkovitost ocjenjivana i točnost vremena djelovanja i manevra te sigurnost manevra, kao i ocjena gađanja mete u zraku. U zraku se zrakoplovnim topom gađala „kobasica“ – meta veličine 9 x 1,8 metara, koju je na čeličnoj sajli vukao „remorker“, avion-tegljač. No, iz tehničkih razloga pilotima lovcima nije priređeno natjecanje u njihovoj osnovnoj namjeni, gađanju ciljeva u zraku, tako da je za njihov uspjeh bila presudna ocjena napada ciljeva na tlu školskog i taktičkog poligona u Benkovcu.

Glavni sudac, tada potpukovnik, Blagoje Grahovac
Glavni sudac, tada potpukovnik, Blagoje Grahovac

Kada je natjecanje otpočelo, kako je pisao vojni časopis JNA „Front“, uzlijetalo se svakih deset minuta. Gađalo se iz GRB kruga, koji je pružao optimalne uvjete za bojevo djelovanje na vježbi – kut napada, brzinu, daljinu otvaranja paljbe, održavanje mjesta u paru pri napadu i sl. Mnogi se slažu da su baš ti optimalni uvjeti zapravo glavna mana ovog netjecanja, jer su pri stvarnim borbenim djelovanjima rijetko kada uvjeti tako povoljni.

Pogotke je brojala komisija. Bombama i raketama napadala se improvizirana tenkovska kolona, a zrakoplovnim topom gađalo se platno veličine 3 x 3 metra, rastegnuto nakoso, u kojemu su se mogle vidjeti rupe od pogodaka. Elementi za gađanje, raketiranje i bombardiranje lovcima MiG-21 u JRV i PVO su izgledali otprilike ovako:

  • uvođenje u napad bombama pri brzini od 920 kilometara na sat obavljalo se na visini od 2.600 metara pod kutom poniranja od 30 stupnjeva, pri čemu bi se bombe odbacile na visini od 1.100 metara i udaljenosti od 1.300 do 1.500 metara od cilja; da ga nebi zahvatila eksplozija vlastite bombe, avion se morao „izvaditi“ iz obrušavanja na sigurnosnoj visini od 600 metara;
  • uvođenje u napad raketama obavljalo bi se na visini od 2.000 metara, pri čemu bi se rakete lansirale na visini od 800 metara;
  • uvođenje u napad topom radilo se na 1.600 metara, a paljba otvarala na visini od 500 metara, uz sigurnosnu visinu izvlačenja na 200 metara; za gađanje topom i raketiranje primjenio bi se kut poniranja od 20 stupnjeva i brzina od 800 kilometara na sat, a cilj bi bio udaljen od 1.100 do 1.300 metara.

Piloti lovci s kojima smo razgovarali, sjećaju se da su gađali u jednome letu, te da su se od naoružanja nosile dvije aviobombe od 250 kg na spoljnim potkrilnim nosačima, dva saćasta lansera raketa Munja od 4 x 128 mm na unutarnjim nosačima pod krilima, dok je zrakoplovni top u trupu aviona imao 80 zrna. Predodžbe radi, borbeni komplet dvocjevnog zrakoplovnog topa GŠ-23L ima 250 zrna, koje može ispaljivati brzinom od 50 zrna u sekundi. Ako pilot na raspolaganu ima samo 80 zrna, lako je zaključiti da se nije trebao dugo držati prst na obaraču pilotske palice da bi se potrošilo streljivo. Što se tiče saćastih lansera za rakete Munja, Selak se sjeća da su u oba lansera imali po dvije rakete.

Ivan Selak danas je probni pilot Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva
Ivan Selak danas je probni pilot Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva

„Za lovačku avijaciju se nije organiziralo gađanje vučene mete u zraku, nego se gađala samo meta na zemlji. Oni iz lovačko-bomabrderske avijacije (lba) gađali su platno sa označenim zrnima, tako da na platnu ostane trag. Kod Miga je drugačije. Brzina aviona i zrna je prevelika, ne može se tu farbati ništa, već se mora rabiti elektronska meta koja bilježi prolazak zrna, što se koristilo kasnije, i ja sam ponekad vukao takvu metu,“ sjeća se Selak.

Lovci MiG-21 letjeli su u „parama“, što je u JRV i PVO usvojeni ruski termin za par od dva aviona. Uzlijetala je jedna para za drugom, svaka eskadrila za sebe. Prvo su gađali bombama, raketama pa topom. Jer je uobičajeno da se borbeni zrakoplov prvo oslobađa tereta koji je najteži. Tako bi obavili jedan napad za bombe, jedan raketama i dva napada topom. Poligon Benkovac je blizu Zemunika, a mjerila se i točnost dolaska na metu.

„Ako se kaže da je vrijeme djelovanja u 12:15 sati, onda si planirao rutu tako da u 12:15 sati moraš odbacit svoje bombe. Na poligonu su bili oni koji su ocjenjivali pogotke,“ kaže Selak.

Osim Selaka, na ovom se natjecanju odlično pokazao i kapetan prve klase Željko Jelenić iz Vodnjana. Tada je bio nastavnik letenja u Puli, u sastavu 129. lovačke avijacijske eskadrile (školske) sa više od 2.000 naleta u karijeri. Svi budući „migovci“ tada su morali proći školovanje u Puli. Jelenić je šest godina stariji od Selaka.

„Ja sam Selakovoj generaciji bio nastavnik letenja. Mi nastavnici nismo letjeli samo sa učenicima, nego smo imali i svoj poseban nalet, za osobno usavršavanje,“ ističe Jelenić, koji je bio nastavnik za noćno, instrumentalno i letenje na ekstremno malim visinama.

U Puli je postojala samo jedna školska lovačka eskadrila. Jelenić bi ondje godišnje ostvario od 80 do 100 sati naleta na lovcima L-14, što je u JNA bila oznaka za MiG-21PFM. Pored ostalih razlika, ta je varijanta imala optički ciljnik ASP-PF, nešto stariji tip ciljnika u odnosu na ASP-PFD, kojim je bio opremljen MiG-21bis. Također, za razliku od inačice MiG-21bis, ta varijanta nije imala ugrađen zrakoplovni top, već se pod trupom montirao poseban spremnik GP-9, s dvocjevnim topom GŠ-23L.

„Za natjecanje smo doznali dva ili tri mjeseca prije, i mi koji smo izabrani dodatno smo se pripremali za natjecanje. Odabrani smo major Zdenko Radulj i ja. Radulj je bio vođa našeg para, a ja sam ga pratio. Uvježbavali smo GRB mjesec dana prije natjecanja, nešto češće nego inače, na poligonu Marlera,“ veli Jelenić. „Na Zemunik smo preletjeli dva ili tri dana prije natjecanja i tamo smo imali zajedničku teoretsku pripremu letenja. S većinom pilota smo se poznavali s drugih aerodroma. Ipak smo zajedno prošli i gimnaziju i akademiju. Timovi eskadrila su se trudili, i svaki se pojedinac trudio da bude najbolji. Nije se znalo tko će pobijediti. Svi smo dali sve od sebe.“

Za razliku od pilota lovaca koji nisu gađali ciljeve u zraku, piloti lovačko-bombarderske avijacije su već nakon slijetanja na stajanci mogli vidjeti rezultate njihova gađanja zrakoplovne mete. Snimke rezultata GRB-a nakon letenja gledali su svi zajedno, uz tipične pilotske komentare i međusobna dobacivanja. U jednoj od učionica je bio kino-projektor, kojim su prikazivane snimke gađanja na kraju dana, za pilote iz svih kategorija zajedno. Na videosnimkama su gledali mete, eksplozije bombi i raketa po maketama tenkova, rupe na rastegnutim metama za top.

Pobjednik

Poznato je da je pobjednik među pilotima lovcima bio kapetan Milenko Pavlović s Batajnice, rođen 1959. godine u selu Gornje Crniljevo, u općini Valjevo. Selak je bio drugoplasirani, a Jelenić je osvojio treće mjesto. No, priča o ostvarenim rezultatima u stvari je mnogo zanimljivija nego se to tada u javnosti znalo.

„Ja sam bio izuzetno zadovoljan, jer se nikad ne takmičim protiv samog protivnika, nego da postignem ono najbolje od sebe. I imao sam najbolje rezultate. Bolje čak i od kolege koji je bio prvi,“ smije se Selak.

„Dobili smo rezultate, i oni su pročitani. Ništa se nije krilo. A kad sam upitao, dobio sam i objašnjenje zašto je prvoplasirani moj kolega, a ne ja. Rekli su da je to zato jer se veća važnost daje na izravne pogotke raketama. U bombama i topu sam bio bolji od njega. Moje bombe su pale do pet metara od cilja i dezintegrirale metu. Pavlović je gađao prilično dobro, ali su njegove bombe pale ipak nešto dalje od cilja. Njegova raketa je direktno pogodila cilj, a moja pala jedan metar od mete, što je također dovoljno da se neutralizira cilj. Također, imao sam više pogodaka topom nego on. Dakle, rekli su da se više vrijednuje direktan pogodak raketom,“ kaže on.

Milenko Pavlović
Pobjednik natjecanja Milenko Pavlović, na arhivskoj fotografiji 204. lovačkog avijacijskog puka s Batajnice, nedugo prije pogibije na lovcu MiG-29

Selak nam veli da taj kriterij nije pilotima objašnjen prije natjecanje. No on ne želi implicirati da je to namješteno niti da je nacionalna pripadnost „odlučila“ pobjednika. A nikako ne želi ni omalovažiti kolegu Pavlovića.

„Meni je bilo važno da sam ja bio zadovoljan svojim rezultatima. Jer sam sa svim čim sam gađao dobio odličnu ocjenu – 5,0 s bombama, 5,0 s raketama i 5,0 s topom, u skladu s tadašnjim tablicama ocjenjivanja borbenog djelovanja. Ne možeš bolje!“

„Danas mi je to potpuno nevažno. Jer Pavlović je bio zbilja dobar pilot i pošten čovjek. On je bio moj klasić i znam da ne bi pristao na to da mu se progleda kroz prste, i da na bilo koji način bude favoriziran u odnosu na ostale,“ kaže Selak.

Zatajio top

Jelenić je također pokazao vrhunsku uvježbanost i majstorstvo, ali je imao još manje sreće od Selaka. Evo kako se on danas sjeća toga:

„Radulj je bio vođa našeg para, a ja sam ga pratio. Sve što on radi radim i ja. Tako smo i svi. Pri gađanju sam odbacio bombe, pa zatim gađao raketama, a kad je došao na red top – zablokirao mi je! Samo dva-tri metka su mi izletjela. Probao sam još par krugova.“

Praveći zaokret da bi se vratio na metu, Jelenić je repetirao pritiskom prekidača za top na oružnom pultu gornje lijeve instrumentalne ploče. Zrna su bila u cijevima topa…

„Prvi napad je bio reglažni, da vidiš gdje ti nosi. I ja sam stisnuo obarač i vidio sam da mi je nosilo malo preko mete. Samo mi je par metaka ispaljeno. Kad sam napravio sljedeći napad i stisnuo – ništa. Sljedeći – ništa! Probao sam repetirati, napravio sam sve što sam mogao, ali top nije pucao.“ sjeća se on.

„Kad sam sletio, odmah sam tražio da ponovim gađanje sa ispravnim topom. Ali nisu mi dali više. Imali smo mehaničare naše eskadrile. A prije početka natjecanja je bilo rečeno da se ne ocjenjuju samo letovi, nego i rad mehaničara eskadrile,“ konstatira Jelenić.

Kasnije, nakon gledanja snimaka gađanja, znalo se tko je pogodio mete direktno, tko je pogodio pet metara od cilja, a tko deset… I već se otprilike znalo tko su najbolji. Za Jelenića se vidjeo da je imao direktan pogodak s bombama i direktan s raketama. Narednog dana je održano svečano proglašenje, pred strojem. Suci su ocjenili da je Jelenić gađao tako precizno da je i bez pogodaka topom uspio osvojiti treće mjesto!

„Ja normalno nisam bio zadovoljan. Jer svima je sve funkcioniralo i postigli su što su mogli, a meni nije radio top, i što se toga tiče sam bio hendikepiran. Ne znam da se bilo tko bunio na suce ili ocjenjivanje. Nakon cermonije smo imali zajedniču feštu. Na Zemuniku smo prespavali i onda odletjeli nazad na svoje aerodrome,“ zaključuje Jelenić.

Za razliku od svih ostalih vojnih i civilnih medija, koji su pominjali prvu trojicu – Pavlovića, Selaka i Jelenića, službeno glasilo RV i PVO „Krila Armije“ još je konstatiralo da je u kategoriji pilota lovaca četvrto mjesto zauzeo kapetan Vladimir Bekerević, koji je inače bazirao na aerodromu Slatina kod Prištine.

Danas znamo da su od pilota suvremenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, na ovom natjecanju JRV i PVO na Zemuniku 1989. godine, osim Selaka, Jelenića i Radulja, još letjeli i (tada) kapetan Marin Puh na lovcu MiG-21M s aerodroma Slatina, kapetan Josip Šipek s aerodroma Cerklje ob Krki kod Brežica, koji je zauzeo drugo mjesto na jurišniku J-22 Orao, te kapetan prve klase Josip Slačanac, u školsko-borbenom N-60 Galeb, inače baziran na aerodromu Ortiješ kod Mostara.

Službeni video izvještaj s natjecanja zaključuje kako su se sami piloti založili da se propozicije natjecanja još bolje razrade i da se predvide još složenije taktičke radnje. Za izviđače se nedostatkom na kraju smatralo to što su avioni tipa Jastreb, Orao i MiG-21R svrstani u istu natjecateljsku kategoriju.

Izvještavajući s događaja, beogradske „Večernje novosti“ prenijele su izjavu tadašnjega načelnika štaba RV i PVO general-potpukovnika Zvonka Jurjevića, aktivno uključenog u organizaciju natjecanja, prema kojoj je on novinarima izrazio „zamjerku“ prema pilotima lovcima što nemaju više izravnih pogodaka u mete. No, također je istaknuo i da su postignuti pogoci više nego dovoljni da se u borbenim uvjetima neutralizira cilj.

Na ceremoniji proglašenja pobjednika, prvoplasirani su dobijali fotoaparat, drugoplasirani dalekozor, a trećeplasirani upečatljivi kipić mitskog Ikara. Kako su prenijeli mediji, tadašnji zapovjednik RV i PVO general-pukovnik Anton Tus na svečanosti je izjavio da je potrebno mnogo više ovakvih natjecanja.

„Ako netko traži od nas da provodimo reforme – onda je ovo takmičenje jedan od načina, jer njima podižemo onaj najvažniji element osposobljenosti i borbene gotovosti,“ prenijeli su mediji Tusovu izjavu. „Treba ići na obogaćivanje takmičenja i na razrađivanje propozicija i kriterija. Moramo pronaći rješenja za sve vrste avijacije, i osigurati uvjete da se vrhunska specijalistička obuka stavlja u prvi plan. Pilot je borac u ratu, i moramo osigurati uvjete da se u miru na najbolji način osposobljava za tu ulogu.“

Riječ glavnog suca

Glavni sudac natjecanja 1989. godine, Blagoje Grahovac poznat je po tome što je bio nastavnik letenja većini pripadnika posljednjih generacija pilota JRV i PVO. U vrijeme natjecanja bio je načelnik sistema zrakoplovne potpore u Komandi RV i PVO. Danas živi u Podgorici i objavljuje radove kao geopolitički komentator. Kritičar je velikosrpske politike. Za natjecanje pilota napominje da je bilo definirano dokumentom koji je nosio naziv „Godišnje naređenje za obuku u 1989. godini“, a koji je usvojen u prosincu/decembru 1988. godine. Na osnovu tog dokumenta, zapovjedništva svih avijacijskih jedinica u JRV i PVO su izradile i usvojile odgovarajuća dokumenta za svoje postrojbe.

„Propozicije za takmičenje s tablicama za ocjenjivanje su izrađene u lipnju/junu 1989. godine, tako da su sve komande, jedinice i svi piloti bili upoznati sa istim. Ocjenjivanje rezultata je vršeno striktno po usvojenim propozicijama i tablicama i potpuno javno, pred svim pilotima učesnicima takmičenja i u prisustvu njihovih komandira i komandanata. U samom činu rangiranja i proglašenja pobjednika, nije bilo nikakvih primjedbi, kako od strane učesnika, tako i od strane njihovih komandira i komandanata,“ kaže danas Grahovac. Pošto smo ga upoznali s konačnim tekstom ove priče, konstatirao je da pri bodovanju nije napravljena nikakva pogreška.

Epilog

Natjecanje borbenih pilota 1989. godine u Zadru pozitivno je odjeknulo u tadašnjoj javnosti, a događaj je pratilo više od 30 novinara, koji su više dana boravili i spavali na Zemuniku. Naredne 1990. godine natjecanje nije ponovljeno, a povijesni ratni događaji koji su uslijedili u potpunosti su potvrdili vrijednost onih koji su na „pilotskoj olimpijadi“ među pilotima lovcima bili najbolji.

Milenko Pavlović uvijek je bio omiljen na Batajnici te ubrzo prešao na suvremeni MiG-29 u sastavu 127. lovačke avijacijske eskadrile. Ta je eskadrila u ratu najčešće samo prelijetala područja sukoba radi demonstracije sile za potrebe jedinica JNA i srpske paravojske. Od 1994. do 1996. godine završio je Generalštabnu školu Vojske Jugoslavije. Zrakoplovna intervencija NATO-a 1999. godine, koja je uslijedila kao odgovor na zločine na Kosovu, Pavlovića je uvela u legendu. Kao zapovjednik 204. lovačkog avijacijskog puka uzletio je umjesto mlađeg kolege ususret nadmoćnim zrakoplovima NATO-a. Oko podne 4. svibnja/maja 1999. godine zapovjed da poleti s Batajnice dobio je jedan od mlađih pilota u dežurstvu, Dragan Vladisavljević, ali je tada potpukovnik Pavlović sa izmještenog zapovjednog mjesta u obližnjoj Staroj Pazovi telefonskom vezom naredio da se pozvani kolega zadrži, te se dovezao i umjesto njega sam poletio u svom avionu MiG-29. Četvrt sata kasnije smrtno je pogođen raketama iznad Valjeva.

Što se tiče hrvatskih pilota iz pobjedničke trojke, Željko Jelenić se dao na raspolaganje Hrvatskoj vojsci, u kojoj je već bio i general Anton Tus. Čim je JNA napustila Pulu u prosincu/decembru 1991. godine Jelenić je postao zapovjednikom Zrakoplovne grupe u Puli. Kad je 4. veljače/februara 1992. godine Danijel Borović s avionom MiG-21bis preletio sa Željave, Jelenić je odmah uvršten među one koji su počeli s borbenim letovima. Te je godine postao zapovjednikom lovačke eskadrile u Puli i s toga mjesta vodio borbene pilote sve do 1997. godine, kada odlazi na mjesto prvog hrvatskog vojnog izaslanika u Rimu. Tri godine kasnije vraća se kao zapovjednik Zrakoplovne baze Pula, gdje je vodio zajedničku vježbu s američkim mornaričkim zrakoplovstvom. Danas mirno živi na svome imanju kod Vodnjana, koje je svojeručno ukrasio prekrasnim kamenim mozaikom s motivom Ikara osvojenog na Zemuniku 1989. godine.

Ivan Selak je ušao u legendu kada su 15. svibnja/maja 1992. godine, on i njegov kum Ivica Ivandić, svatko sa svojim lovcem MiG-21bis, preletjeli u Hrvatsku s aerodroma Ponikve kod Užica, u Srbiji. Tamo je JNA odvukla avione sa Željave, prije nego je minirala i uništila aerodrom i podzemne objekte kod Bihaća. Selak je potom sudjelovao u većini najsmjelijih operacija Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Zajedno sa ostalim hrvatskim pilotima potpuno je redefinirao doktrinu borbene upotrebe aviona MiG-21, koju i danas prenosi na nove naraštaje hrvatskih pilota lovaca. U činu brigadira, Selak još uvijek leti kao probni pilot HRZ-a i svaki hrvatski MiG-21 koji je i dalje u upotrebi, prvo prođe kroz njegove ruke.

PLASMAN PO SVIM KATEGORIJAMA

LOVAČKA AVIJACIJA

  1. kapetan Milenko Pavlović s Batajnice
  2. kapetan Ivan Selak sa Željave
  3. kapetan I. klase Željko Jelenić iz Pule

LOVAČKO-BOMBARDERSKA AVIJACIJA (grupa N-62 i J-22)

  1. kapetan Željko Lazić s Golubovaca
  2. kapetan Josip Šipek sa Cerklja ob Krki
  3. kapetan Nikola Babić iz Pule

LOVAČKO-BOMBARDERSKA AVIJACIJA (grupa N-60 i J-21)

  1. kapetan I. klase Zoran Marjanović s Batajnice
  2. kapetan Dragoslav Ranđelović sa Zemunika
  3. kapetan Zvonko Stojanovski sa Skopskog Petrovca

IZVIĐAČKA AVIJACIJA

  1. kapetan I. klase Marijan Penev sa Cerklja ob Krki
  2. kapetan I. klade Radivoj Janjatović sa Ortiješa
  3. major Đino Vareško sa Cerklja ob Krki
Autor teksta, Antonio Prlenda, vojni je komentator rođen u Rijeci, živi u Sarajevu. Već 20 godina objavljuje teme iz vazduhoplovstva na domaćem i stranom govornom području. Tango Six je uz dozvolu autora tekst preneo po objavljivanju u hrvatskom vazduhoplovnom magazinu „Aerosvijet“.

Email Drucken Favoriten Twitter Facebook Stumbleupon Digg Technorati blogger google YahooWebSzenario
 

Komentari  

 
+8 #1 Злокућанац 21-10-2015 14:11
Мислим да овај текст требало да буде преведен на српски и тако презентован као вест, то је најмање што је администратор могао да уради. Не заборавите да је у Хрватскојћирили ца прогнана, али ајд за њих није чудо, проблем је кад видимо да је нема ни у Србији. Кад је већ нема, онда бар латинични текст нека буде на српском језику, ако тај језик уопште постоји код нас.
Citiraj
 
 
-8 #2 bosko 21-10-2015 17:15
@ Злокућанац.
Напиши речи које ниси разумео па ти преведем на српски. Толико могу да ти помогнем.
Citiraj
 
 
-5 #3 Saša 21-10-2015 23:33
@ Злокућанац
Samo,molim, ako bi bio ljubazan, te mi objasnio staru Srpsku reč "презентован", ne uspevam da je nađem niti u jednom rečniku Srpskog jezika i Srpskih izraza, a kako vidim, veliki si znalac Srpskog jezika i poštovalac Srpskog pisma.
Citiraj
 
 
+4 #4 neznalica 22-10-2015 12:51
Prevedite mi rec miloklis,ja ne znam sta znaci.
Citiraj
 
 
-7 #5 PRolaznik 22-10-2015 13:17
Te reči u tekstu nema.
Citiraj
 
 
+4 #6 neznalica 22-10-2015 13:58
A sta da ima,ja ne mogu da prevedem
Citiraj
 
 
+3 #7 istomisljenik 22-10-2015 14:21
Nema ni reci ,,prezentovan,, a i ja pojma nemam sta znaci rec ,,miloklis,,Mol im za prevod.
Citiraj
 
 
-5 #8 Saša 22-10-2015 15:17
@ istomisljenik


ENE!? Pazi 'ladno kad ima!
Citiraj
 
 
-6 #9 Prevodilac 22-10-2015 17:50
Citiranje neznalica:
A sta da ima,ja ne mogu da prevedem


Pa naravno da ne mozes. T&a rec ne postoji.
Citiraj
 
 
+2 #10 neznalica 22-10-2015 18:38
Slab si ti prevodilac.
Citiraj
 
 
+1 #11 pomoc 22-10-2015 20:41
Bosko pomozite u prevodu.
Citiraj
 
 
-1 #12 Sasa 24-10-2015 17:13
Citiranje Saša:
@ Злокућанац
Samo,molim, ako bi bio ljubazan, te mi objasnio staru Srpsku reč "презентован", ne uspevam da je nađem niti u jednom rečniku Srpskog jezika i Srpskih izraza, a kako vidim, veliki si znalac Srpskog jezika i poštovalac Srpskog pisma.


Srpska reč je "predstavljen", isto kao i hrvatska
Citiraj
 
 
-1 #13 neznalica 24-10-2015 19:39
Pusti tu rec,ona je poznata,prevedi miloklis.Ja ne znam sta znaci.
Citiraj
 
 
-1 #14 Prevodilac 25-10-2015 09:15
Citiranje neznalica:
Pusti tu rec,ona je poznata,prevedi miloklis.Ja ne znam sta znaci.


Rkoh ti vec.
TA REČ NE POSTOJI.

Miloklis se nigde ne srece!
Srece se miokliZ, ali ne u hrvatskom govoru i rečnicima.
To je naša srpska izmisljotina koju poturamo hrvatima.
Citiraj
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osveži


 
 

Originalni preparati za potenciju
Originalni preparati za potenciju
Originalni preparati za potenciju
Originalni preparati za potenciju
Previous Sledeća
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
BIOSKOP 85 od 13. juna do 19. juna 2019.
TAJNE AVANTURE KUĆNIH LJUBIMACA 23D13. i 14. jun u 17.30h15. i 16. jun u 15.30h18. i...
Detaljnije o programu
BOGDAN MIŠČEVIĆ - SLIKE I CRTEŽI
Svečano otvaranje samostalne izložbe slika i crteža Bogdana Miščevića, petak, 14. juna u 19.30 časov...
Detaljnije o programu
BIOSKOP 85 od 20. juna do 26. juna 2019.
 MANU MUNJA20. i 21. jun u 17.30h22. i 23. jun u 15.30h25. i 26. jun u 17.30h&#...
Detaljnije o programu

 

Da li materijalno lošije živite u odnosu na prošlu godinu?


Valjevo - Lajkovac - Beograd
05;  06;  07;  08;  09;  10;  11.15;  12;  14.15;  15.45;  18;

Valjevo - Ub - Beograd
05.30;  06.45;  7.45;  09; 10;  12.30;  13.30;  14.30;  16; 17;  16.50;  18;  19;

Valjevo - Novi Sad

07; 10.;  12.45 (izuzev nedeljom),  18.50;

Valjevo - Niš

16;  17.30

Valjevo - Kragujevac
08;  16;
 
Autobuska stanica Valjevo 014/221482
Evropa bus 014/232 128

TAKSI PREVOZ U VALJEVU / TAXI STANICE

ALKO taxi  014/ 243 003 
HALO taxi  014/ 290 029
KULA taxi  014/ 290 290  
MAXI taxi   014/ 222 111  
PATAK taxi   9701
PINK taxi   014/ 29 29 29
RAVNOGORAC taxi  9704 
RADIO MOBIL taxi  014/ 215 000  
VALJEVO taxi  9702

Valjevo-Beograd Centar (Prokop)
4,35;  06,00;  09,06;  12,27;  17,007;  19,59;

Valjevo-Beograd
05,04;  18,24;

Valjevo-Bar
10,47;  22,48;

Železnička stanica Valjevo   014/221697

 
Staro Valjevo

Divcibare Ski Resort
2012 © Akter Design | Pravila korišćenja